Članci

AFRODITIN OSMIJEH

afroditin osmijeh

ili
O pticama, hramovima, svjertlosti, zlatu,
kraljevima, smijehu, postelji, ulju, podbjelu i ostalome

Eseji
Napredak, Split, 2003

Ovo su eseji pisani na klasičan način kakav tradicionalno susrećemo od antike, preko srednjovjekovlja i renesanse, osobito kod M. Montaignea i suvremenika. Za potkrjepu donosimo dva kraća - Ulje i Zlato:

 


 

Ulje

Maslina, vinova loza, pšenica, smokva... sredozemne su biljke što su ih bogovi darovali ljudima. Sadnice vinove loze donio je Dionys, uzevši ih od nympha ispred ulaza u spilju u kojoj su ga čuvale kako ga ljubomorna Hera ne bi usmrtila. Žitarice i smokvu darovala je prastara i velika božica-mati Demetra, kad se ono bijaše zbog tuge za Persephonom povukla u Eleuzinu. Gojiti žito i orati zemlju naučila je Triptolema, sina tamošnjega kralja Keleja, jer su je lijepo primili u kraljevskomu dvoru, ne znajući da ugošćuju božicu; Triptolem je bio obvezan darovano umijeće prenositi po svijetu. Tih mjeseci obogatila ih je još jednom novom biljkom: smokvom, ali u ovome času nas zanima - maslina.
Ulje. Sveto ulje maslinovo.
To sveto drvo, u pradavna vremena, stvorila je na atenskoj akropoli istoimena božica - Athena. Ime grada i božice tada je sigurno bilo drugačije, prije mnogo tisuća godina kad su Atiku nastavali, najvjerojatnije, prastanovnici Pelazgi. Priča o tome događaju nastala je u helenskome dobu.
Evo što kazuje mythos: kad je Kekrops, utemeljitelj i prvi kralj Atene, osnovao grad (arheolozi su pronašli tragove naselja na Akropoli nastale na prijelazu iz četvrtoga u treće tisućljeće prije Krista, dakle mnogo prije doseljenja grčkih plemena u Atiku), nastao je spor između Athene i Poseidona tko će od njih dvoje vladati njime, kao i zemljom što ga okružuje. (Podsjetimo: Kekrops je bio samonikli čovjek, rođen iz zemlje, bez roditelja, a umjesto nogu imao je zmijski rep. Što možda pokazuje srodstvo sa susjednim, također autohtonim, starosjedilačkim Ilirima čiji je symbol bila zmija.) Vrhovnik Zeus sazvao je vijeće bogova upravo na Akropoli, gdje je doveo i Kekropsa. Odlučeno je da će grad pripasti onome od božanstava koje mu dade vrjedniji dar, o čemu je prosuđivao, naravno, Kekrops. Poseidon je udario trozubom o zemlju i iz nje je potekao mlaz slane vode, potom je Athena zabola svoje koplje u tlo a iz koplja je izrasla - maslina! Kekropsu i nije bilo teško odabrati: slane vode ima okolo u izobilju, zbog blizine mora, dok je maslina dar koji će i te kako koristiti. Tako je grad bio posvećen Atheni, a okolna zemlja je nazvana Atika. I koristio je, od tih pradavnih vremena do dana današnjega. S božičinim blagoslovom, Grčka je od njega živjela tisućljećima: izvozila ga, trgovala njime, razmjenjivala ga dobivajući zauzvrat sve što joj je trebalo.
Skromna, otporna i nadasve dugovječna biljka maslina najbolje je uspijevala upravo tu (odakle se proširila diljem Sredozemlja), pod okriljem Zeusove kćeri kojoj je Kekrops poslije vijeća i odluke bogova podigao na Akropoli svetište, dajući joj svoje tri kćeri za prve svećenice.
Mjesto gdje je Posidon raspalio trozubom i Athena zabila koplje nalazi se pokraj kasnije sagrađena Erekhteiona. Upravo tu je raslo, i danas raste, blagoslovljeno božičino drvo. Tko zna koliko staro?! Atheninu maslinu bili su sasjekli Perzijanci prilikom provale u Grčku, ali se je nanovo omladila i razrasla još bujnija i ljepša. I tako svaki put kad bi je zadesila slična sudbina: prastari krek, s korijenjem u samu srcu Akropole, oživljavao bi novim mladicama. Neprjekidno. Bez stanke. Očitujući na taj način znakove božanske nazočnosti.
Još jedna prastara maslina u okolici grada Atene bila je živa do prije nekoliko godina. Prema predaji, to je stablo u čijemu je hladu naučavao veliki Platon; od toga doba proteklo je gotovo dvije i pol tisuće godina, a koliko je godina tada imala tako krošnjata i obilata hladom, tko bi znao. Nastradala je od ovodobna civilizacijskoga izmišljaja - oborena automobilom što je sletio s ceste. Najmanje tri tisuće proljeća života ugašeno je jednim udarcem podivljale prekomjerne snage. Iskrčena, iz-korijenjena iz zemlje, više se nema od čega omladiti.
Kad se govori o ulju, podrazumijeva se: ulje maslinovo. Njegova svetost vjerojatno i proistječe iz svetosti drveta koje mu je mati. Pri tome mu se kadikad mogu dodavati mirisi nekih drugih biljaka, i to je sve.
Ulje već svojim izgledom, zlatastom bojom, odaje svjetlosno (nebesko) podrijetlo, što se i te kako osjeća primijenimo li ga kao lijek, ili pak hranu. Blagotvorno je, smiruje, očišćuje... Sprječava trovanje, liječi rane, stišava vatru bolesna tijela i blaži uzavrelu utrobu. Krijepi.
Svjetlost je u njemu sadržana, kao hrana plamena upaljene svijeće, upaljene u kakovu bilo povodu: da rastjeruje tmine i zle sile koje ih nastavaju, da priziva božansko, ili samo označuje mjesto njegove nazočnosti, pokazuje put duše crtajući joj smjer kretanja/uzdizanja:
Od davnine u davnine
iz daljine u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo
(J. Kaštelan: LUMIN)
Nije ulje imalo ozračje svetosti samo u Grčkoj (onoj helenskoj i onoj predhelenskoj), ta svojstva mu priznaju - mnim - sve sredozemne uljudbe, ali i neke druge na različitim krajevima svijeta, od Afrike do Kine.
Njime su pomazivani kraljevi, proroci, žrtvenici, svećenici i upućenici posve različitih vjera, mysterija i sljedbi. Čime su bili uključeni u krug božanskoga, u njegovo zaštitničko zračenje i okrilje. Od Boga (primjerice u Židova, ili božica u Grka) odabrani, označeni, znamenovani i tim duhovnim znakom zaštićeni, obdareni nesvakidanjim moćima, uvidima i objavama (ovdje prvenstveno mislim na proroke, one koji bijahu milošću odabrani da svijetu priopćuju Božje nakane, a i uljem pomazani također). Na pomazanome je bio znak božanstva, njegove odabranosti, i stoga se nije smjelo dići ruku na takovu osobu; prekršitelja je čekala neizbježna kazna, u bliskoj ili daljoj budućnosti. Bez obzira na to o kojemu se božanskome odabraniku radilo: kralju, svećeniku, proroku, ili mysterijskome upućeniku. Bilo koje vjere, jer najumniji od početka svijeta skoro istovrsno naučavahu kako je Bog jedan jedini, a ostalo su samo imena načela, oblika, ili vidova Njegova pojavljivanja, objave, očitovanja. Imena bogova mnogobožačkih vjerskih sustava samo su djelatan dio onoga Jednoga: nepredočiva, neizreciva i nespoznatljiva (ovdje, prije prelaska praga vječnosti). Neki indijski i staroegipatski sveti spisi to izričito naglašavaju.
Pomazani je označen Božjim znakom, "senjan" (od senj = signum), stoga bi se i na ovu skupinu mogla odnositi hrvatska pučka izreka: "'Ko je senj moj, dalje od njega stoj!" A sigurno je obuhvaćala kraljeve, Božje pomazanike i odabranike (ali i one označene nekim specifičnim bolestima i nedostatcima) odgovorne pred Njim za obdržavanje nebeskih načela i zakonitosti ovdje na zemlji. U državi. Gradu. Barem do vremena kad je još postojala institucija "svetoga kralja". Napad na kraljevu osobu značio je napad na nebeski poredak i ustroj, što ga je i sam kralj morao bezprizivno poštivati i obdržavati. Inače je bivao kažnjen: gubitkom osobina božjega pomazanika, patnjama, smrću... Ovisno o težini prijestupa. Potvrdu za to nalazim u starozavjetnim biblijskim knjigama, kao i u grčkim mythovima.
Kazna će snaći prekršitelje bez obzira tko su: pojedinci iz puka, pomazanici sami, ili čak čitav narod. Primjera ima neizbroj. Za potkrjepu posljednje tvrdnje spomenut ću samo jedan, onaj iz stare predaje zabilježene u "Ljetopisu popa Dukljanina", prema kojoj je kralj Zvonimir (okrunjen od papina izaslanika Gebizona u krunidbenoj bazilici hrvatskih kraljeva na Otoku u Solinu) prokleo "nevirne Hrvate", koji su ga kamenovali u polju ispod stolnoga grada Knina, da nikada više ne imali vladara svoje vjere i krvi, već da budu podložni tuđinu.
Skoro tisućogodišnji tijek hrvatske povijesti potvrdio je Zvonimirovu kletvu. Sad: slučajno, ili ne? Pisac ovih redaka sklon je vjerovati u njezinu utemeljenost i istinitost. Židovsko ispaštanje zbog dizanja ruku na Pomazanika (onoga na kojeg je sišao Duh u svoj punini i koji je darove Duha dobrostivo dijelio svijetu, pokazujući mu put izdizanja iz ravnine tjelesnosti i tla, to jest smjer uzdignuća - prema nebu okrenute okomice: one križa i one života - i oduhovljenja) trajalo je dvije tisuće godina. Dvostruko više od hrvatskoga.
U različitim upućeničkim obredima ulje je bilo sredstvo očišćenja - tjelesne priprave za duhovan čin. Kršćanstvo ga je također preuzelo u svoje obrede: krštenja, potvrde i posljednje pomasti. Doduše, ovodobni obredi su donekle različiti od prvašnjih, ali ne u bitnome. U početnim stoljećima kršćanstva krštavani su odrasli ljudi (koji svjesno pristaju na taj čin, prema osobnu odbiru i sklonosti), a ne djeca kao danas. Međutim, svjesno prihvaćanje omogućeno je u suvremenoj Crkvi sakramentom krizme (potvrde), kad krizmanik kao odrasla osoba dragovoljno prihvaća zasade vjere, kao i moguće udarce zbog nje. Prvobitno krštenje (uranjanje u vodu iz koje izranja nov čovjek) time je vremenski rastegnuto na dva dijela, ali temeljni smisao nije se nimalo poremetio. Uljem nacrtan znak križa na glavi Božji je znak. Njime je osoba uvedena u krug duhovnosti, otvorena su joj prva vrata, ali tek tada slijede brojne zaprjeke, ponori i tama - svijet čudovišta s kojima se treba boriti. U sebi i u svijetu. Djelom. Činom.
Upućenome na put valja kročiti stazom punom iznenađenja i zamki. Valja je prijeći ("Valja nama preko rijeke"), kao u stihu Maka Dizdara. Jer svjetlo je tek na kraju puta.
I na koncu: ulje posljednje pomasti. Sakrament koji se dijeli teško bolesnima i umirućima. Svećenik palcem umočenim u blagoslovljeno ulje crta znak križa: na očima, na ušima, na nosnicama, na ustima, na rukama i napokon na nogama, izgovarajući pri tome odgovarajuće riječi.
Nije li to križanje (prekrižiti, u značenju otpisati) osjeta i osjetilnoga?
Brisanje tijela i tjelesnosti? (Opipa, okusa, vida, njuha, sluha, mirisa. Ali i hoda. Uspravnosti. Odašiljanje tijela u vodoravnost. U zemlju.)
Pomazani je symbolično pripremljen za prijelaz u onostranost. U svijet duhovnosti. Pomast je tjelesni/tvarni uvod u oduhovljenje. Izmirenje. Pomirbu. Mir.
Konačan i trajan mir vječne sadašnjosti. I svjetlosti Božje blizine.
Izvrsno naznačenih u znakovitosti ulja.
Svetoga ulja maslinova.

 

Zlato

Ta sunčana svijetla kovina iz srca zemlje, odakle povremeno ispliva na površinu, najprije je pripadala bogovima. Ljudi su je pronašli slučajno - samorodnu, u grumenju, listićima, ili u zrncima - zapazivši njezina neobična svojstva, svakako najprije sjaj (svjetlucanje koje ili privlači živa bića, ili ga se pak boje) i ljepotu. Nije se mogla isprljati, potamniti, zahrđati, uništiti poput većine ostalih tvari, što je svakako pridonijelo priči o njegovu nadnaravnu podrijetlu. (Inke su ga, primjerice, zvali Sunčevim znojem. I nekolicina drugih naroda povezivala ga je sa Suncem i sunčanim božanstvima.)
Je li zlato nastalo dugotrajnim i mukotrpnim zrijenjem u utrobi Zemlje, kako se ponegdje vjerovalo? Jednostavnom preobrazbom (u biti jednostavnom, ali zapravo teškim, složenim i vremenski vrlo dugim procesom, u posebnim uvjetima što se ne događaju tako često) nekih drugih kovina, ili ostalih počela. U što je sa znanjima suvremene fizike i kemije lako povjerovati, jer se djelići (atomi) pojedinoga počela razlikuju samo po broju čestica u jezgri (protoni, neutroni...) i onih što kruže oko nje (elektroni i ostale). Ako se na neki način oduzme ili doda samo po jedna čestica, dobivamo atom novoga počela. To su davno prije znali alkemičari i neki drugi mudroslovci, kušajući proizvesti zlato od olova, žive, ili (teoretski) bilo koje tvari. Kažu da su katkada i uspijevali, premda stečeno znanje nikada nije lako primijeniti u stvarnosti. Meni je daleko bliže tumačenje kako se zapravo radi o duhovnoj preobrazbi pojedinca i traženju spoznaje (to bi bilo zlato na kraju procesa, ali ne bismo smjeli isključiti ni prvu mogućnost).
Zanemarimo li, barem na trenutak, simboliku (ako je to uopće moguće) i uporabu, čini se da zlato ima i neka nadnaravna svojstva, koja ne možemo objasniti: iz zapisa je poznato kako zlato daje 'božanski prekogrobni život' (je li to samo znakovit iskaz, budući da su neki od bogova bili utjelovljeno zlato, time bi oni - bogovi zlatna tijela - davali život nakon smrti), ali iz starih praksa balzamiranja (potvrđenih suvremenim pokusima) poznata je činjenica da leš u čijih se devet tjelesnih otvora stavi po komadić zlata - ne trune! Samo to bi bilo dostatno (bez ostalih pridjevaka nataloženih na njemu, kao što su: zlatno doba, zlatne jabuke, zlatno runo, zlatne djevojke, zlatne grane...) da ga ne smatramo običnom kovinom. Je li doista zlato svojevrsna kvintesencija (kao sažetak i srž) svih ostalih biti, što u sebi objedinjava najizvrsnija svojstva tvarnoga i ona nadnaravnoga?
Rekosmo već, kao takvo, najprije je pripadalo bogovima: pravljeni su im zlatni kipovi (nerijetko su na slikama i u opisima prikazivani zlatokosi), žrtvenici, zlatno posuđe i predmeti koji su služili prilikom obreda, od duboke prošlosti do danas. Obično su ih smjeli dodirnuti (ili čak vidjeti) samo svećenici, nipošto obična, neposvećena osoba. Svećenici kao posrednici između zemaljske i nebeske stvarnosti.
Drugi takvi posrednici bili su kraljevi. Vladari s Božjim blagoslovom na sebi, odgovorni za obdržavanje reda i ustroja u gradu, državi (time svijetu i svemiru, jer su utemeljeni na istim načelima koja se ne smiju narušiti, barem ne bez posljedica - nepredvidivih, zatornih i pogubnih). Znakovi kraljevske vlasti (kruna, žezlo...) također su bili izrađeni od te plemenite kovine.
Onda je, kao što u povijesti obično biva, uslijedio pad.
Zlato je izišlo iz hramova i dvorova a prisvojili su ga trgovci i žene.
Umjesto božanske i posredničke uloge, počelo je služiti olakšanoj razmjeni dobara (plaćanjem, umjesto prvobitne tvarne razmjene: stvar za stvar) i kićenju.
Kovani zlatan novac na sebi je imao lik ili ime vladara, što mu je trebalo jamčiti i neke kraljevske osobine, ali s vremenom se sve izrodilo: srozao se i postao sredstvo pohlepe, mržnje, prijevara, razbojstava i krvnih prijestupa - tako da se može povjerovati priči kako ga je zapravo izmislio đavao (pogotovu gledano iz današnje perspektive kad se, prema prevladavajućemu uvjerenju, sve može prodati i kupiti, čak i ono što ni pod kojim uvjetima nije utrživo).
Umjesto Bogu, počelo se služiti novcu (bogu Mamonu).
Beskrupulozno zgrtanje i gomilanje oduzelo je zlatu (kao tvari manje podložnoj obezvrjeđenju od papira šarenih novčanica i vrijednosnica, gdje je papir, ili samo broj u računalu, preuzeo imaginarnu ulogu vrijednosti: zamislite tu naopakost i logiku u kojoj su papir i broj nešto vrlo značajno i bitno) većinu od prvobitnih odlika, a bogatstvo je prestalo biti Božji blagoslov, pretvorivši se u podaničko služenje Mamonu, postajući samo sebi svrhom i ciljem za čije ostvarenje ne postoje nikakva ćudoredna ili kakva druga ograničenja i zaprjeke. Na vrhu toga ledena brijega devalvacije svega i svačega, zlato ipak zamjenjuje te beznačajne tričarije (pokatkad i na nezamislivo dekadentne načine) kojima je umjetno pripisana i nakalemljena vrijednost koju je novac od plemenitih kovina svojedobno posjedovao.
Dakle, novčarska mu je uloga (do koje je dospjelo, sada uglavnom zatvoreno u bankarske trezore) zajamčena.
I ona koju su mu dodijelile žene (u novije doba, doduše znatno manje, i muškarci): da bude nakit i ures tijelu. U nevjerojatnu broju predmeta i oblika. Vjerujući valjda da će ga (krhko, potrošno i brzu propadanju podložno tijelo) na taj način - dodajući mu zlatna obilježja - poljepšati, oplemeniti i učiniti privlačnijim.
Je li to i konačna točka pada? Nemoguće je reći.