Članci

VELIKI ŽRVANJ, ili NA TRAGU TRAGEDIJE

veliki zrvanj

Studije i eseji o grčkoj tragediji
Erasmus, Zagreb, 2001.

Analitična knjiga (s pokušajem sinteze i nekih novih zaključaka, primjerice o katarzi) o grčkoj tragediji (na njezinim reprezentativnim uzorcima: Eshilovim i Sophoklovim djelima), njezinoj mythskoj pozadini kao i filozofiji iz toga razdoblja.
Za malo bolje upoznavanje donosimo jedan esej.


OLYMPSKA PROZRAČNOST SA SJENOM SPHINGE

Postoji takozvani "krizni" čas noći u kojemu se događa borba svjetla i mraka (u egypatskoj Knjigi mrtvih poznat pod nazivom Deveti sat - prijeloman u Hodu Sunčeve barke na putu Rađanja u Dan, putanji Preobražaja). To je onaj tren kad uzduh postaje prozračniji, kad se negdje u daljini, i nejasno, može naslutiti svjetlost, ali se ne vide nikakvi vidljivi znakovi zore; to je borba u kojoj se unaprijed zna pobjednik, no, ipak, borba, jer prijelaz iz mraka u dan nipošto nije skokovit; dapače, nazočna je i bojazan, strah: hoće li uopće svanuti?, hoće li se roditi novi dan? Onda s prvim, jedva zamjetnim, pamicima svjetla na obzoru u dušu bdioca nahrupi radost - pijetao kukurijekanjem doziva zoru, koja se potom stidljivo pomalja, kao djevica, praćena zanosnim urnebesom ptica, dahom lahora, šumorenjemm lišća i mirisom ruža.
Sve što je živo raduje se danu, i svjetlu. Možda ta radost potječe odtud što su stvorovi odnekud svjestni kroz kakove tjesnace i gudure, kroz kakova "vrata" i pokraj kakovih nemani i čudovišća se moralo proći eda bi se dospjelo u pjenušavo more svjetlosti što ih zapljuskuje svanućem. Ta glasna radost možda je ujedno i pjesma zahvalnica.
Mythska povijest Grčke obiluje sličnim borbama, jedna od njih zbila se u predhellensko vrijeme ispod planine Parnasa, u jednoj uvali - to je bitka u kojoj je nastradao Python: neman zmijskoga tijela i zmajske glave, poginuo je od Apollonovih strijela. To čudovišće je progonilo, prema Herinoj naredbi, Apollonovu majku Letu /Leto/ dok je bila trudna, zbog toga mu se osvećuje. Prema nekim izvorima, promijenio je potom ime mjesta Pytho u Delphi i tu utemeljio svoje svetište i proročište, u kojemu je objavljivao smrtnicima volju Višnjega.
Ali, nije to bila obična borba: na istome mjestu (mjestu gdje je "govorila zemlja") nalazilo se od davnine, prije dolazka Hellena, proročište Majke Zemlje. Python je bio čuvar proročišta i znak božičina štovateljstva - sveta zmija Majke Zemlje. Pobjedom nad njim, preuzeo je proročište: ubuduće će ponor iznad omphalosa, pupka svijeta, govoriti jezikom Olympljana. Dvoboj khtonijskoga i uranskoga završio je pobjedom potonjega, prevladao je Sjajni (Phoibos), potisnuvši iskonskije, mračnije i "krvavije" božanstvo. No, pobjeda kao da i nije bila podpuna - vedar glas olympskoga božanstva pratila je stalno dubinska jeka podzemnoga. Zemlja se nije mogla pobijediti do kraja. Za podkrjepu ove tvrdnje: i poslije pobjede nad Pythonom, Apollon je, preuzimajući proročište, ostavio stare svećenice, djevice Pythie /Pythia/, umjesto da ih zamijeni svećenicima. U Delphima je i dalje govorila Zemlja, sada već dvovrstnim glasom: svjetlijim, prozračnijim i mekšim.
Grčkom, kakovu poznajemo, vladali su Olympljani: dvanaest olympskih bogova; to jest Apollon, Artemida /Artemis/, Zeus, Athena, Had /Hades/, Persephona, Hera, Poseidon, Aphrodita, Demetra, Hermes i Ares. Prevagnuo je svijet svjetlosti, olympski osmijeh vedrine. Ali koliko je strave, koliko mraka je trebalo proći da bi se dospjelo do Olympa oblivena sjajem?! Kakovim ponorima je trebalo roniti eda bi se ugledala svjetlost olympske zore?! Koliko se dubinâ noći ogleda u bistroj prozirnosti Izvora?! Koliko je zvijeri, jezivih čudovišća, nemani, zapanjujućih stvorova stalo na putu; kroz kakve borbe je trebalo proći do Olympljana?! Pođimo, makar djelomice, tim putom: do Izvora; a to jest putanja jeze - ali nema drugoga puta.
Uhvatit će nas strah već na početku, isto kao što nas je strah gledati u, konačnu, zjenicu svjetla, u lice ljepote; bojimo se suočenja s njom, jer se, najvjerojatnije, duša potresa znajući negdje u sebi (ne svjestno) put kojim se došlo do Izvora, jasnoće i ljepote. Do Knjige radosti prelivene pjenom osmijeha. Poput onoga iz Platonova Phaidra (XXXI) "...koji se mnogih stvari nagledao prije, taj, kad opazi bogu slično lice koje ljepotu savršeno prikazuje, ili kad vidi koju drugu tjelesnu priliku, najprije protrne, pa ga obuzme nekakav strah..." Ushićuje se, odlijepio bi se i poletio u nebeske ponore, u vrutak svjetlosti - ali ne može: "Kad se, naime, gledajući ovdašnju ljepotu, sjeća prave, pa dobije krila, i pošto se ponovno operjao, želi poletjeti uvis, ali za to nema snage." (Phaidros, XXX) Zove ga Zemlja glasom iz utrobe, iz podzemlja, odakle je djelomice hranjen, gdje je pustio korijenje, upravljajući svoj rast prema nebu.
Thebanska Sphinga /Sphinx/, pred koju Edip bijaše smjelo kročio, povest će nas tim putom strave, izkazujući podrijetlo rodoslovnim stablom.

G e n e a l o g i j a S p h i n g i n a

1. SPHINGA: Thebanska Sphinga /Sphinx/ jest neman koja se sastoji od tri dijela - ženske glave, lavljega tijela i ptičjih krila. Kćer je stoglavoga diva Typhona i žene mu Ekhidne. Braća i sestre, dakle Typhonovo i Ekhidnino potomstvo, bili su joj: troglavi pas Kerber (s tri glave obmotane zmijama i zmajskom glavom na repu, bio je dostatno strašan za ulogu čuvara ulaza u Had), potom dvoglavi pas Orth (čuvar stada diva Geryona na otoku Eritreji), nemejski lav, lernska Hydra (ona neman kojoj su umjesto jedne odsječene glave nicale dvije nove), kromionska svinja i lykijska Khimera /Khimaira (mješavina lava, divokoze i zmije sa zmajskom glavom, iz tri ždrijela rigala je je vatru).

2. a) TYPHON: Sphingin otac Typhon bio je div sa stotinu zmajskih glava, imao je glasove čovjeka, psa i bika. Rodila ga je Gea /Gaia i za oca mu izabrala boga bezdanoga ponora tame Tartara. Sudjelovao je u onoj velikoj borbi bogova Okupljenih oko Kronosa, ili oko Zeusa), i kad je krenuo na Olymp protiv Zeusa, taj ga je poslije ljute bitke pobijedio i spalio mu munjom svih stotinu glava, sunovrativši ga potom u Tartar.

2. b) EKHIDNA: Sphingina mati Ekhidna bila je polužena-poluzmija. Kćer je diva Khrysaora i Okeanide Kallirrhoe. Ubijena je u snu.

3. a) KHRYSAOR: Bio je nakazan div, rođen iz tijela mrtve Meduse, koju je ubio Perseus. Ekhidnin je otac i Sphingin djed. Osim Ekhidne, imao je još i sina Geryona /Geryones.

3. b) KALLIRRHOE: Ekhidnina mati, kćer je Titana Okeana.

3. c) TARTAR: Tartar /Tartaros/ jest bezdan ponor neprjekidne tame. Potekao je od Khaosa. Typhonov je otac i Sphingin djed. Nalazi se duboko u Zemljinoj utrobi. Bacanje u Tartar stravična je kazna. Najmračnija.

3. d) GEA/GAIA: Sphingina baka. No, do nje ćemo doći poslije. Drugim, nešto daljim putom.

4. a) MEDUSA: Khrysaorova majka Medusa jest jedna od Gorgona, nakaznih kćeriju boga Phorkija /Phorkys i žene mu Kete /Keto. Čovjek bi se na mjestu skamenio od sama pogleda na njezino strašno lice: izcereno, nakazno, spljoštena nosa, gadnih zubi, sa zmijama umjesto kose; imala je još i metalna krila koja su jezivo kloparala. Ubijena je tek s pomoću čarobnih pomagala, učinio je to Persej.

4. b) PHORKYS: Medusin otac Fhorkij morsko je božanstvo, sin Gein i boga morskih dubina Ponta. Čuvar je mora i zaštitinik morskih čudovišta. Osim Gorgona, imao je od potomstva još tri Graje / Graiai /, zmaja Ladona (čuvara stabla zlatnih jabuka u vrtu Hesperida) i nymphu Toatu (mati Polyphemovu).

4. c) KETA: Medusina mati Keta /Keto / kćer je boga morskih dubina Ponta i božice zemlje Geje, i sama je morska božica. Oličenje je svih strava i groza na moru i u moru. Ružna je i stara od rođenja.

4. d) OKEAN: Otac Kallirrhoin Okeanos sin je boga neba Urana i majke Geje. Najstariji je Titan. Bog je beskonačnih i neizmjernih vanjskih voda što okružuju Zemlju. U borbi bogova bio je na Zeusovoj strani.

5. a) PONT: Phorkyjev otac Pontos bog je dubinâ nutarnjega mora. Jedan je od najstarijih bogova, rodila ga je Gea sama od sebe. Poslije je s njim izrodila potomstvo: Nereja /Nereus, Phorkysa, Thaumanta /Thaumas, Keto i Eurybiju.

6. a) URAN: Okeanov otac Uranos jest bog neba i nebo samo. Prvi je vladar svijeta nakon Khaosa. Gea ga je, također, sama rodila, bez muža. Poslije se njome oženio. Njihovi potomci su dvanaestoro Titana: Okean, Koej , Krij, Hyperion, Iapet i Kron, te kćeri Theia, Rheie, Mnemosyne, Pheba, Themida i Thetis; rodili su još trojicu jednookih Kyklopa i tri pedesetoglava i storuka diva Hekatonkheiresa.

6. b) GEA/GAIA: Majka svega, nastala je od prvotnoga Khaosa. Božica zemlje, Zemlja sama. Rodila je sve što živi i raste. Najprije je rodila Urana, osuta zvijezdama, potom planine i more Pont. S Uranom je poslije izrodila već navedeno potomstvo, potomstvo koje je bilo predmet spora Zemlje i Neba. Uran se, naime, grozio strašna izgleda pojedinih potomaka, likom sličnih tami iz koje su nikli. Gea je podjednakom materinskom ljubavlju voljela one kod kojih su nadvladale svijetle uranske osobine i one koje je uobličila dubina i tama.

7. KHAOS: Prabožanstvo Khaos izvor je i početak. Praizvor. Otvor. Zijev. Razcjep. Ponor. Rađajuća otvorenost. (Nered je značenje kasnijega podrijetla.) Iz Khaosa je nastala vječna tama Ereb /Erebos/ i tamna noć Nyx (iz njih opet vječno svjetlo Ether /Aither/ i svijetli dan Hemera.), zatim se rodila Gea, Tartar i sveoživljujući Eros.


Slijedeći Sphingino podrijetlo, prošli smo djelomice (najznatnijim dijelom) putom noći, putom prenapučenim Nyxtinim i Gejinim potomstvom: stravičnim putom sa stravičnim stvorovima. Ali ne smijemo zaboraviti ni to da e Nyx - osim Kere /Keres/, Thanatosa, Eride /Eris/, Hypnosa, Apate, Erinya (?), Nemesis i dr. - rodila i vječno svjetlo Ether, ter svijetli dan Hemeru; otac im je bio, također, jedno mračno božanstvo: bog vječne tame Ereb /Erebos/. Gea je i sama (neposredno) rodila nekoliko "svijetlih" potomaka: Urana i Hyperiona, na primjer. Premda nam, u prvi mah, ta činjenica ne izgleda objašnjiva (ali "objašnjivost" je grijeh naših stoljeća i ne smijemo ga pomicati unazad), podrijetlo im je isto. Jedno. Radije se pitajmo kako je Nyx s Tartarom mogla roditi Ether. Sigurno prema slijedu Nužde i Pravde, čije konce ni bogovi ne mogu pohvatati.

* * *
Pratili smo Sphingine predke do sama izvora (izviranja, bolje rečeno) i podsjetili su nas na onih nekoliko smjena bogova što ih grčka theogonia pamti.
Vladavina prvobitna Khaosa i ne postoji, zapravo, jer on - shvaćen prema poimanjima iz kozmološkoga razdoblja grčke philosophije - jest neprestan otvor, razcjep, zijev, neprekinuto izviranje svijeta, postajanje bez početka i kraja, stalno počinjanje i prestajanje. Neokrnjeno. Cjelovito. Jedno.
Prvi pravi vladar jest Uran. Nebo. Sama ga je rodila Gea. S njome je kasnije izrodio dvanaestoro Titana, Kyklope i Hekatonkheire. Ove posljednje je, zbog njihove ružnoće, uznositosti i pakosti zatvorio u zemljinu utrobu. Poslušavši Gejin nagovor (kojoj je bilo žao djece, bez obzira na njihovu ružnoću i nakaznost), najmlađi sin Kron /Kronos/ odlučio je napasti Urana: prijevarom, uz materinu pomoć. čeličnim srpom odrezao mu je muškost (time i snagu) i, tako obezsnažen, morao mu je prepustiti prijestolje. Iz Uranova krvava sjemena (čin je izvršen u trenutku kad je htio obljubiti Geju, obujmivši je) rodili su se Giganti /Gigantes/ i Erinyje /Erinyes/ (prema nekim starijim izvorima) te Aphrodita.
Bila je to prva smjena u vladavini bogova, poslije nje Kron se oženio sestrom Rhejom /Rheie/, koja mu je rodila tri kćeri (Hestiu, Demetru i Heru), te tri sina (Hada, Poseidona i Zeusa). Bojeći se svrgavanja, Kron je gutao djecu čim bi se rodila. Zadnji sin, Zeus, spašen je prijevarom: Rhea je umjesto njega Kronu dala kamen zamotan u pelene. Kad je odrastao, ustao je protiv oca; nastala je ona strašna desetogodišnja borba u kojoj su svi sudjelovali. Posljedicu znademo - pobijedio je Zeus, a Kron je svrgnut.
Zeusovo ustoličenje jest ujedno i druga smjena bogova; prijestolje mu je na Olympu, gdje ga je bio potisnuo Kronos, u času kad se činilo da će dobiti bitku, onda su Zeusu priskočili u pomoć Kyklopi, iskovavši mu munje - što je bilo prjesudno - od tada s vrha Olympa njima strijelja. Iako je Krona sunovratio u Tartar, nije to bila konačna pobjeda: razgnjevljena Gea poslala je na Zeusa Typhona; s mukom je pobijedio i njega, ali je poslije svega morao s braćom podijeliti vlast: on je dobio nebo i zemlju, Had podzemni svijet, a Poseidon more. Vladao je tyranski. Jednom je čak uništio cijeli titanski rod (ljude), ali ih je spasio Promethej, odavši Deukalionu tajnu s pomoću koje je čovječanstvo ponovno izniknulo. Ali ni njegova vladavina nije vječna. Prometheus, vidovnjak, to zna i proriče mu kraj.
Kraj je uslijedio (ine promjene nas ne zanimaju ovdje) , ali bio je to karj svih Olympljana. Bogovi već odavno ne hodaju po zemlji. Nestali su. Znači li to, možda, da je zavladao ponovno prvotni Khaos (s kasnijim značenjem riječi, to jest - nered)?!

* * *

Umjestno bi bilo zapitati sada: čemu sve ovo? Zašto smo uopće spominjali smjene bogova? Jednostavno stoga kako bismo i na taj način pokazali svu onu silnu borbu, mučne mijene, sve prevrate, previranja, okrutnosti i put (krvav i, također, pun strave, tjesnaca, jeze i mraka), put kojim su prošli bogovi Grčke prije nego što je njome zavladao prozračan skup olympske dvanaestorice.. Prije nego što se je nadnju nadvio osmijeh olympske vedrine. S Olympljanima je prevladala Apollonova mjera. Kanon. Nastupilo je doba ljepote, sklada i umijeća. Umjetnost je, s vremenom i postupno, počela smjenjivati mythos. Time se polako gubilo ono iskonsko. Tamno i duboko. Tamna iskonska dubina. (Opadanje možemo pratiti na trojici tragičara: Eskhylu /Aiskhylos/, Sophoklu /Sophokles/ i Euripidu /Euripides/ - redoslijedom; kao i na philosophiji: Aristotel je dovršio pad što gaje započeo Sokrat, nastavio Platon - premda ga je on djelomice i zaustavio - a dubina Anaximandrova, Heraklitova i Parmenidova nikada poslije nije dosegnuta.)
Na početku smo spomenuli kako je došlo do smjene u proročištu Majke Zemlje u Pythu: božicu je zamijenio Apollon, došlo je do prevage uranskoga nad khthonijskim, podzeman glas zamijenjen je Foibosovim svijetlim. Od tada se mjesto zove Delphi /Delphoi/.
Ali nije se baš sve promijenilo. Riječima svojih starih svećenica (Pythie su i dalje stale iznad omphalos-a) i dalje je govorila zemlja. Iz dubine svoje utrobe. Rekosmo: nešto svjetlije, ali još uvijek (povremeno) dostatno strašno i jezovito. Edip je zoran primjer. U olympskomu svjetlu ostalo je još dosta prvotne tame. Tragovi se neće ni izbrisati, nikada. Ostat će slutnja, čak i onda kad zaboravimo podrijetlo (kao što u Phaidru duša uzdrhti pred ljepotom). Ostat će ta dvojna pomiješanost, premda se jezičac ravnoteže može pšomicati čas na jednu čas na drugu stranu.
Dvojnost, prema svemu sudeći, i jest uvjet postojanja - pojavljivanja, ukazivanja, unazočavanja, nicanja, izviranja - svijeta. (Taoizam, mazdaizam, kabala, Heraklit... - nedvosmisleno potvrđuju to, a tragove, izravne ili neizravne, možemo pronaći u gotovo svim mythološko-religijskim sustavima: od indije, preko Egypta i Grčke do Slavena i bogumila.) U grčkoj tragediji dvojno načelo ne djeluje razjedinjujuće. Tragedija je činitelj jedinstva. U njoj se ostvaruje katharsična pomirba dvojno suprotstavljenih sila. Tvoreći ravnotežu. Kao što tao nadvladavajućeobuhvatno pomiruje yang i yin, kao što zrvan objedinjuje djelovanje Ahura Mazde i Ahrimana, kao što logos kormilari putom prema gore i putom prema dolje, kao što Kether (prva, "neutralna" sphera u kabalističkoj podjeli arkhetypskoga - svjetlostnoga - čovjeka) objedinjuje i uzdrži Kokmah (drugi, muški krug) i Binah (treći, ženski titrajni krug)..., kao što je Nyx rodila Ether i Hemeru, a otac im je, kako znademo, bio Ereb.
Tragedija je radostna pjesma svjetla. Ona čovjeka-smrtnika uzdiže u božansko. Pomirena i očišćena. Oslobođena tromosti i ljuštura. Pokazuje mu osmijeh vedrine. Olympske. Očinske (nebeske).
Ali onima koji gledaju iz daljine - a jasan im je pogled - vidljivo je da u tome osmijehu titra Sphingina sjena! (Prisjetimo se redoslijeda: Sphinga je potomak Velike Majke, one čija utroba rađa, čija je rodnica vrutak obilja - potomak one što cvjeta, razcvjetava se, raztvara se primajući u najdublje pore - i najmračnije ujedno - svjetlostno nebesko sjeme; plodovi toga stapanja, nuždom, imaju odlike roditelja; omjeri su promjenljivi, koja će strana i u kolikoj mjeri biti zastupljena, različito je od slučaja do slučaja. Upravo je p l o d prvenstveno područje obradbe tragedije, ali nije zaboravljeno ni stablo koje je lišćem upijalo svjetlo, ni korijen što je iz spremišta dubine crpio hranu; naravno, nazočno je - makar i neizravno - i sjeme, zrno što skriva zlatnu klicu uzdizanja, nicanja u Dan.