Članci

II. TRI POEME

3 poeme

Tri poeme (zapravo više oblici epske širine: Tjedan, Čakavski sabor, Split, 1997; Ne sagradi grada, Logos, Split, 1984; Domovina, Laus, Split, 1997.) tvore svojevrsnu trilogijsku cjelinu, u kojoj se iz daljine maglovito mogu nazrjeti danteovsko-odyssejske tangente. „Tjedan“ je ustrajan pokušaj, u metežu rasutih dijelova (djelića, krhotina, ulomaka, rbina) raskomadanih raznorodnorazličitih oblika (razbijenih i zagubljenih davno, ili pak u novijim vremenskim razdobljima, u pomutnji, zbrki, zalutalosti, izgubljenosti i zaboravu), pokušaj lijepljenja kakva-takva mozaika Cjeline. Kojemu ćemo nastojati izglačati šavove i pričvrstiti zakrpe na mnogobrojnim hrapavim, oštrobridnim i šupljim mjestima. „Tjedan“ jest težnja za Cjelinom (ucjelinjenjem). Traganje, prizivanje, Put. Pokušaj izokretanja nadvladavajuće putanje zaborava.
U svakome dijelu pojedinačno nazočna su svatri toposa spomenuta na početku, pomiješani i isprepleteni u složenu suodnosu znakova i značenja. U svetri duhovne razine. I dok „Tjedan“ zrači snažnom težnjom za Cjelinom (priziva je, žudi za njom, makar i na neuobičajene i ne uvijek lako prepoznatljive načine), „Ne sagradi grada“ kuša ono žuđeno, zazivano, Onostrano, zbiljsko, pretočiti u (s)tvarno. (S gradom kao symbolom. U kojemu je hram mjesto susreta nebeskoga i zemaljskoga, znakovita točka dodira vidljivoga i nevidljivoga.) U slike zemne, prizore zemaljske ljepote (do koje se dospijeva prolazeći tijesnim putovima mraka i strave). Kako bi se došlo do Domovinske (uvijek s velikim početnim slovom) stalnosti, stavnosti, najbolje ocrtane u pjevanjima „Domovine“. Gdje se neizrecivo i neiskazivo sluti i prizivlje, i ipak nekako opjevava (premda kljasto, premda krnje, no ćutiš ga, znadeš tu je, osjećaji znakove Nazočnosti), zračeći iz jedne jedine riječi: Domovina. Ta koja jest trajna i tajna, skrivena i očitovana, Očinsko-Majčinska, Onostrana. Ona (riječju neomeđena) od roda vječnosti, na vrutku Izvorne Svježine, ispod krila, pod okriljem, stvarana i održavana strujom Tvorčeva daha.
Godina uz naslove označava godinu objavljivanja knjige, dok godine na kraju jesu godine nastanka, poeme ili pojedina njezina dijela.

 

 


TJEDAN 

(Ulomci)

 

P r e d v o r j e  t r e ć e g a  d a n a

 

Čini mi se da sam bjegunac koji je nekako dospio u ovaj grad,
kao uhićeni bjegunac kojega nitko ne progoni
(sva gradska vrata su doduše zabrtvljena)
i koji iz prikrajka motri:
te obijestne mladiće pod prozorima,
te noge u čudnoj obući,
te neobične konjanike,
te trgovce što glasno nude svoju robu,
ta preplanula lica s mačem i štitom u rukama,
tankopase gospe i njihovu pratnju
na uskim kamenim ulicama.
(sva gradska vrata su zatvorena)

Pomjerajući se tako posve tiho
poželiš da si bio
ili
da bi bio
u nekom tamo
negdje
(kako se to već kaže),
u nekom tamo vremenu,
u nekom tamo recimo sporednom vremenu
i slično,
i t.d.
ili barem približno
s nešto promijenjenim oblikom;
jer napokon ako pogledaš:
tvoj oblik kao da nije tvoj oblik,
tvoj dan kao da nije tvoj dan,
ti kao da nisi svoj ti.
I sve ti se to
premješta
pomiješa,
nadopunjuje,
upotpunjuje,
podilazi
i oskvrnjuje;
nešto ti se intenzivno usađuje u kretnju,
nešto što ne možeš opipati,
u što ne možeš urasti.

Nešto ti se neizbrisivo uranja u kretnju.

Polagano se vučeš izlizanim kamenim ulicama
(sva gradska vrata su već odprije čvrsto zatvorena),
mimoilaziš prolaznike ogrnute svečanim togama,
mimoilaziš kopljanike koji stražare,
mimoilaziš šutljive kamene palače;
polagano se vučeš izlizanim kamenim ulicama
(sva gradska vrata su čvrsto zatvorena).

 

 

 

 

TREĆI DAN

 

Ovaj hod bih trebao produžiti još više
- nekako ga razvući -
eda bi se možda rastegao dolazak dana,
kako bi cijeli dan protekao u rađanju
- u rađanju samoga sebe -
i dan pretopiti u jutro
(cijeli, cijeli, cijeli)
jer:
što bi nam još jedan dan u ovoj tišini,
u ovome mraku,
zdanju;
ili čak
što će nam još jedan dan u ovoj gužvi
/u mogućoj gužvi/
što će nam još jedan dan,
uostalom gdje ću smjestiti taj, još jedan, dan.

Noćas ne šetam po zidinama,
recimo čvrstim
kamenim,
iako nikoga ne vidim,
niti čujem, niti naslućujem.
Ove kamene kućerine kao da prikriveno prate svaki moj korak
i onda me plaše
svojim zabravljenim
i svojim razjapljenim otvorima.
Dan se još i ne naslućuje.

Bože,
kako li
tijo
šuti
mrak.
I solar,
i cili okoliš
vas obresta travušćinon.

Pa bi sidili tako
s kamanin pričan na obrazin,
s kamenim šapljanjen na usnama
cilu
kamenu
vičnost;
nikako da se primakne taj dan što smo ga čekali.

U ovome području riječi ne odjekuju,
ne usuđujem se ni koračati
da ne bih povrijedio prostor ovolike tišine.

Zatim se spuštam uskim kamenim stubama
u unutrašnjost kućerine
/s kule dopire šum usporenih koraka kopljanikâ/
i zastanem negdje na dnu hodnika
- ove mrtve kućerine
napučene bezglasnim spavačima -
stiješnjen u tijelo
(u moje tijelo zgureno na kamenom podu),
zarastao
u meso,
zašutio.

Nikako da se primakne taj dan čije jutro se naslućuje.

Ova noć koja izmiče
nije ni za pse,
premda je takvu nisam očekivao.
Ništo da se dogodi u ovom kamenom predvorju,
ni u jednoj pori
s kraja na kraj,
tek duboko dolje sasvim na drugoj strani
nekakvo blijedo svjetlo dogorjele zublje
kao da jače ističe
dio po dio
tišine.

Ali što ću ja tu
na kraju ovoga hodnika,
urastao
u
pore
šutnje,
u šupljinu ove kućerine
što zjapi
praznim
sobama
(bezglasni spavači kao da su se izlizali od spavanja);
plašim se koraknuti,
kameni pod kao da mi je progutao pokret
i moj korak kao da će mu navijestiti rat
i potom nestati
u unaprijed /u to mogu biti siguran, ipak/ izgubljenoj bitki.

Kratka stanka u dahu.

Čini mi se da me moj dah izdaje,
kao da me prokazuje.
Bojim se koraknuti u tišinu između ovih kamenih zidova.
Korakom
- prema drugome kraju obasjanu blijedim svjetlom luči koja
dogorijeva -
kao da režeš
ovo golemo predvorje
ove šuplje kućerine
ovih praznih soba
(bezglasni spavači kao da su se posvema izlizali od sna).

Još jedna duga stanka nimalo svrhovita.

Korakom ćeš prerezati mir ovoga prostrana predvorja
ove šuplje kućerine
ovih praznih odaja,
i čini mi se da svejedno neću dopuzati na drugi kraj
nagrđen blijedim svjetlom
zublje koja dogorijeva.

Zublje
koja
dogorijeva
svjetlost se umanjuje,
udaljuje,
zublje što se gasi pred dolazak dana;
onda ću se skljokati
/moguće koraknuti još korak-dva/
u zjalo najbliže sobetine
i otvorenih očiju dočekati jutro,
primiti u goste netom odanjeni dan,
provesti ga zidinama,
zatim uskim kamenim ulicama
uvesti ga u utrobu kućerine,
darovati mu snene spavače
/ako se nisu potpuno izlizali od sna/
kako bi izvršio svečanu smjenu straže,
kako bi se kopljanici odmorili od noći;
potom mu po redu predati i budne
/ove je noći ponovno bilo budnih/,
jer jasno sam vidio
kako je mačonoša na dvoru kneza Mutimira
ustao rano
(štoviše: vrlo vrlo rano)
i gledao izlazak sunca
kroz, za takve prilike izbušen, otvor u podkrovlju
i kako je razgovarao
- premda budnih nije bilo u blizini -
a poslije mu se činilo da je Sunce presječeno mačem.

Nanovo zakoraknuh u jutro

"Ja, Mutimir, Bogom dani..."

No! No!
Pripaši mi mač štitonošo,
jer Sunce je jutros kao bolestan ratnik
koji krvari
i mi ćemo poći stazom po njegovu tragu,

(Dovedite mi konja ovamo!)

i najvjerojatnije ćemo pronaći tijelo
- ako li samo bude čitavo -
ali,
onda što ćemo s tijelom,
što ćemo s tijelom?
Recite mi:
što ćemo s tijelom!

(Moje je tijelo procvjetalo u krvi.
Tijelo moga oca je ocvalo u krvi.
Tijelo moga pra-pra
moje pratijelo
je ocvalo u krvi
i takvo je dočekalo ovo jutro.)

Ovamo glasonošo!

Dotičnik je poručio:
Točno prema planskim konstantama
moguće je da /odprilike/
šezdeset posto ratnika
može odapeti na središnjemu bojištu
ako bi zadržali određene položaje
to bi bija ka uspih,
ka pobida,
sa šeset posto poginuli.
Ako bi zadržali položaje
na ovome izuzetno značajnu području.

Pristupi do mene glasonošo!

Dotičnik poručuje
- S molbom da se to pribilježi kao izuzetan uspjeh.
ponavljam:
Kao izuzetan uspjeh. -
kako imamo samo četrdeset posto poginulih.
Molju da se to pribilježi
kao izuzetan događaj i
nepredviđeno stanje na bojištu.

Nalij nam posude vrčonošo
ovdje na pragu jutra
da nazdravim ovome danu,
ovaj dan će biti povijest!

po
( iza - vijesti)
poslije
nakon

Nalij nam posude vrčonošo!

..........................................

A
poslije
se
govorkalo
u
povjertenju
šapatom
d a  n i k a k v e  v i j e s t i  n i j e  n i  b i l o;
tekar oblačić prašine,
nešto kao vremešna šaka jada,
zgužvano klupko hrvatske bijede.

Nalij nam posude vrčonošo,
zbog ovoga jutra koje oživljava pukotine
između tih mračnih kućerina,
zbog ovoga dana koji jest i nije;
ili jednostavno bez razloga ...
jednostavno nam nalij posude vrčonošo.

Ja vjerojatno dugo neću znati, ili ne znam, ili nisam znao
ništo,
ili gotovo ništo,
ili vrlo malo,
ili oskudno,
ili ću znati pogrješno
o sklopu ovoga dana.

                      (1975.)

        (Knjiga objavljena 1977.)

 

 

 

 

 

 

NE SAGRADI GRADA
         (1984.)

 

 

Prvo pjevanje
(VIĐENJA GRADA)

(Ulomci)

 

S n o v i đ e n j a   g r a d a

 

Previše milosti se sručilo na me:
prokuljalo u valovima,
razlilo se mlazovima.

Pohodila me svjetlost usred noći:
sjajnost sa istoka,
munja nezahodeća;
u ušima mi bruji romon riječi,
u njedrima grijem slova razgovora.

Gospode,
zatrudnjeh od darova
(ne znam što bih s njima):
pune su ih pregršti,
prepuna predvorja...

u noćima snivam sliku grada,
izjutra ga gledam osvijetljena.
U večeri mu užižem plamičke svijeća,
umivam mu trgove,
ulice mu perem
- milujem zidine izblijedjele od kiše.
Javlja mi se s ćukom,
javlja se u podne
i u trenutke prije počinka dolazi.

Utkao se u korak,
(u osmijehu titra)
stopljen s pjesmom djevojaka;
u očima im razotkriva žudnju
uzplamtjelu od slutnje
i nezapamtna milja.

Budi me zveket sprava
i buka graditelja,
onda se hladim na rijeci
što ga oplakuje ušćem
(istočno od mora,
južno od planine)

I nemoćan do srži,
pijan od ljepote -
ponavljam slogove vještije slagane
i riječi stokrat prije izrečene.

 

 

 

S l i k a   g r a d a

 

U okrutnu rasulu prikuplja se slika grada:

u mekanu tkivu sanjâ spavačâ,
u nedužnosti obilata smijeha
što veselo snova igru začinje,
u vedru licu
svijetlu kao osmijeh ljetne plaveti...

ogleda se kao zrcalom odražena:

u prozračnosti što je zrače tijela ljubavnika
uzlebdjela i laka u lijetu ponad stvarî,
u porođajnom grču majke
i u mislima onih što bdiju
žiškom uljanice odupirući se noći,
i u bdjenju bolesnih koji se nemirno prevrću
tražeći položaj malo manje bolan...

u tijelima njihovim uzrasta:

u nemirima stražara dok strahuju od sna,
u obredima magâ
i pjesmi što tek se sriče
u slavospjev njegovih trgova,
u životinjskoj strijepnji za okotom,
u obdržavateljima vatre
te čuvarima hrama i ognjišta...

u djela njihova urasla:

u mudrosti mudrih
i ludilu umobolnih,
u ushitu što na tren poništava vrijeme,
u radu upornih
i u riječima govorljivih,
u šutnji utihnulih
i u rumenilu onih koji se stide,
u pjesmi pastira što silazi s brda
da širokim pogledom obujmi nizinu,
u krotku licu ratara
i u nezgrapnu milovanju otvrdlih ruku;
u ušima dok hvataju tajanstvo zvukova...

titra znamen grada:

u očima što vide površinu
i u vidu što zre unutar,
u tijelu gdje život smalaksava,
u neizcrpivosti mijena istoga

prikuplja se u jedinstvu slika grada.

 

 

 

G r a d - c v i j e t

 

Brodaru što dolazi s mora
(obilata valovima),
lica nagrižena solju
i išibana vjetrovima,
ukazuješ se kao cvijet:
rastvorene latice cvijeta-grada
što se izdižu iz noći
potaknute mladom snagom zore.

Budiš ushit u duši
penjaču što slazi s planine.

Svetkovina si onomu
u čijim se očima budi plamen
dok plovi niz rijeku
da se namiriše tvoje blizine.

Radost za dušu spavača
koji se s tvojom slikom budi...

Netom procvao cvijet
iz čvrstih temelja;
iz dubokih temelja
u zjenicu sunca,
u srce podneva,
u nebesko more...

Od čistih boja
što nikada ih ne umiješa slikareva ruka,
cvijet što ga nikad nosnica ne pomirisa,
cvijet iz najdražih predjela,
neuveli plod od zlatna sjemena
uzrastao uz vodu sa izvora;

bujno svjetlostno obilje
u ljetu što ne svršava.

 

 

 

 

Šesto pjevanje
(ODJECI PJESME)
(ulomci)

 

 

Vrtlozi podneva nevidljivi oku.
Tišina.
Prasak što ga nitko ne ču.

Rasprsle se ovojnice,
rastvorile se ljuske,
sjeme se u svjetlo prosulo.

Bruj se rasuo,
razlio se zvon:
u titraj što ih opet rađa.

Nabujala radosti,
vidu povraćeni,
pjesmo slušana a nepjevana!

Pjesmo nepočeta i nedopjevana!
Svjetlokrugu stvari,
pitomino dodira.

Znaku prijateljstva.
Nebeska dugo,
roso jutarnja.

Božanska krhotino,
kucaju srca,
tijelo tisućkrat oživljeno.

 

 

 

D r u g i   h r a m

 

Nek zablista krajolik kao večeras
poslije duga razdoblja južnih vjetrova,
što pušu nad ovim podnebljem
donoseći kiše i teret duši,
u noći koje se ne pribojavam,
dok večernja svjetlost zasipa obzor
nekim čudnim ozračjem
- sjaja koji mi je nepoznat -
a trnci ispunjaju tijelo
ugodom od koje se ježi,
od koje prostruje srsi kao varnice.
I (natapajući se iznova svježinom)
duh ustrepti poput mladunčeta
- kad zadrhti mu topla njuškica
sluteći strah ili zadovoljstvo -
dok se pomalja hladnjikav stari mjesec
sa sjajem srebra što je ležalo stoljećima
sliveno u ukras za uzdarje odličnikâ,
u noći kad čovjeka ispunja božanstvo
- neimenovano i nepoznato -
pretačući u nj sav taj mir što ga okružuje,
u izvrstnoj blistavosti
i zaru što ga svjetlost daruje noći,
pretvarajući hladnoću u srhove ugode;
dok se vjeđâ ne dotakne san
pripravljajući tijelo za darove jutra.

 

 

 

T r e ć i  h r a m

 

More kojemu se po tko zna koji put spuštam,
kao brdska zvijer što slazi k pojilu
njušeći svoj lik u zrcalini;

kojemu silazim kao razbojnik
- omekšao u noći puna mjeseca -
i dotičem ovu vodu koja plâče
a široko prostranstvo puni dušu
vraćajući joj spokoj nemjerljivošću mira
što je napučio krajolik
i prožeo stvari:

uselio se u pijesak po kojemu nečujno hodam,
u korake koji kao da ne nose tijelo

uzlebdjelo
i čisto,
i prozirno
i bijelo;

u ovu vedrinu koja mami osmijeh
prenoseći u se sliku neba
(isto se sjaje i nebo i tijelo
jednako svijetli od istoga blijeska),
u okrilju plavičasta svjetla
što kao veo zastire mladence
da se preveć vidljivi ne zastide
sjedinjeni šutnjom u jedan početak,
netom rođen iz jednoga tijela:

da bi se začas rasplinuo nevidljiv
vraćajući svjetlu darovani sjaj,
vraćajući nebu sliku vedrine
i ptici pjesmu hvale;
onda lišće opet zašumori
(govoreći glasom što oživljuje vode)
i prastaro more biva djevojkom
(mrmoreći dozive žudnje
kristalnoj čistoći prozračna tijela)
- more ljubavnica.

 

 

 

P e t o  p r i j e s t o l j e

 

U trenutcima svjetla
otvara se duša prema danu:

kao suncokret,
kao latice kaktusova cvijeta,
kao sanjive usne djevojčine;

procvjetava srce radošću
i razlijeva se ravnicom
grleći more koje mu šapuće
(riječi samo njima znane
- u razgovoru davno zapodjednutu),
i biba se
i ljeska
plâčući podnožje planine,
u dječjoj veselosti dok začinju igru,
more iz kojega niču svjetovi
- u neprjeglednu nizu
izrastajući mladom snagom biljke
pokrenute tajnom
u ovome ocvalu trenu,
u obnovljenu djevičanstvu stvari,
u prisnosti rođenoj zajedništvom življenja:
dok govorim kamenju
a stablo mi govorom uzvraća;
utapajući se u prijateljstvu,
rasipajući se rastom.

Lijeta,
lijeta,
u sestrinskoj udrugi pticâ.

Uzlebdjela je duša ponad voda,
uzlebdjelo tijelo,
razlio se vedar osmijeh neba
učinivši da sjeme proklija
iz masne crne zemlje
zasićene jesenskom truleži,
učinivši da trava raste,
da vukovi viju ljubavni zov parenja,
da oganj plamti
od čiste čežnje što će spepeliti tijelo,
ljubavlju ništeći predmet žudnje;
rađajući svjetlo,
ispuštajući stvorove
(s ushitom iz utrobe gdje bijahu obujmljeni)
umnožene,
pomlađene;
umnažajući se snagom,
pomlađujući se svježinom;
razprskava se obilje u život
otkrivajući igru rose i zvijezda:
uvis,
ušir,
unebesno,
urnebesno;
u visine, u visine,
u dubine, u dubine
nestajući plesom,
rađajući se ophodnjom;
bez odmora
bez početka,
bez počinka
bez svršetka
u pjesmi bez kraja
u tajanstvu riječi:

na žednoj usni
i raskoši vrutka,
u naporu uma
i nenadnoj jasnoći
izmiljeloj u trenu iz krila nejasnoće -

u smrti gdje se začinje početak,
u točki kojoj lete krhotine
(u brzini
bez tišine)
uobličavajući pehar svijata,

(Pastirice,
daj da pijem iz tvoga zdenca,
iz tvojih ruku,
prežednjeo putnik da vatru utiša!)

pehar iz kojega ću piti na izvoru
usnama:
uvijek žednim,
nikad ne napojenim;
spremiti ga potom u njedra da se zgrije,
natočiti ga toplom pjenušavom krvlju
kao bi bio uzčuvan od studeni koja će doći,
rastaliti ga vatrom pogleda
i uliti tekućinu u krvotok
oplemenjujući kovinu sastojcima krvi;
i opet isto
u smjenjivanju
od početka
sve dok žilama ne poteče zlato,
(oplemenjeno do srži)
sve dok iz kovine ne šikne topli mlaz,
dok joj ne uspijem opipati bilo.

I opet isto
u prijetvorbi,
od početka.

Miješajući se,
rasipljući,
obujimljući
. . . . .

I otvara se duša
i razcvjetava
(duša-cvijet)
pretvarajući trenutak u svjetlost,
treptaj oka u trajanje,
sve u Jedno
s Jednim u svemu.

 

                      (1977. - 1983.)

 

 

 

 

 

 

DOMOVINA
  (1977.)
(Ulomci)

 

 

 

Šesto pjevanje
MORE VEDRINE

 

 

Nestalo je straha,
raspršile se tmine,
noćna tjeskoba,
ponorna zjala ...
Izčiljela strijepnja,
nestalo težine ...

Neka moćna ruka kao da mahnu
i zamahom jednim sve to maknu.

Odpuhnu dahom.
Tromost odagna.
Razkrabi mraz i bijelo inje.

Čuvstvo ugode hrupi u dušu
(olakšalu,
uzlebdjelu,
bijelu)
uronjenu u vrutak svježine,
poslije ledna puta
u krilo topline.
Sve je svijetlo,
bistro,
prozirno
i plavo.
Nigdje traka tmine.

Radost procvjetala
iz srca jasnoce
smiješi se bez riječi ...

Uplovio sam u more vedrine.

Radost poput vrela
(bistra iz dubine)
prelijeva se tiho
(iz središta tišine)
potocima,
rijekom:
kroz svjetlo
i kroz vode;
nabujala,
urasla u pore.

Čista plavet neba,
slap nebeske rijeke,
plavičasta brda pod okriljem svoda ...
Plava ruža,
rosa bijeloplava,
plavetna pjesma
i plavkasta lica:
spokojna,
vedra,
plavo nasmijana.
Tihost prevladala
na pučini širine
(na prostranu visu).

Radost nabujala
(zanosna,
opojna)
u ushit,
u miline,
vilinskim glasom ugađajuć zov:

- Ostati ovdje,
sred mora vedrine !

Zastadoh.
(Koliko? Godine? Čas?)
Osluhnuh.
Kratka je daha taj zavodnički glas.
Ovo je samo jedno od mora
i još ploviti ima do cilja.

Podigoh sidro.
Razapeh jedra ...

Ni ovdje nije Domovina.

 

 

 

 

D e s e t o   p j e v a n j e


MORE   SJAJA

Sjaj se prosu !
Sjaj se prosu !

U mlijeku ljubavi,
s pečatom dara.
Odnekud iza:
iz njedara
Onoga što skriven osta;
što svijetli
i sjaj ima,
oživljava svjetlost
iz svojih dubina
(očinskih,
rodnih,
praizvornih,
svjetlodajnih,
proizvodnih),
iz ponora,
iz visina,
iz duboka bistra vira
(što sve daje
i sve prima,
preko svjetla
i svjetlina).
Prosu se,
prosu
(vedro,
svježe)
kao što nebo spušta rosu
u hlad zemaljskoga raja.

Plovim li,
plutam,
ili stojim?
(U tihost,
u pjesmu,
kroz more sjaja.)

Ili samo čekam da se prilagodim,
da oko svikne
na pogled bez ogradâ
(makar i svijetlom pređom tkanih).

Dokle ?
Koliko ?
Primisli su bez utjecaja
na osjećaj i tijek stvari
(vremeniti,
neznačajni).
Ne čujem zvukove
što ih upoznah
dok bijah vezan težinom tvari.
Ne vidim obrise zemnih oblika
(raspršili se u mekoći,
rasplinuli
u sjaj,
u san),
ni prasak boja,
trepet šara ...
:
samo bijeli odsjev
(neproničan,
blistav)
samo
more sjaja.

Ničeg nema.
i
Sve se tu sažima.
(Tu u blizini.)
Svijetlim trakom svijesti:
- Sjaj je Njegov osmijeh !

Još samo malo ...
Blizu je ...
Tu smo ...
Još jedan korak:
kao nit,
k'o ponor,
svjetlostna planina ?
Korak kao slamka
il' od tisuć milja ?
Jedan korak. (Neprijelazan ?)

Otvorit će se prolaz
(u proničnost,
providnost),
stići milost vida.

Onaj što sjaj ima
osmijehom ga prosu,
smiješak
natrag prima.
:
Izvan sjaja,
preko svih bjelina;
skrivenovidljivo očitovani:

Otac,
Domovina.