Članci

I. PJESME 1968.-2000.

pjesme-1968-2000

Prvi svezak sveukupnih pjesničkih djela Pjesme 1968-2000. (drugi svezak čine tri poeme: Tjedan, Ne sagradi grada, Domovina; dok se u trećemu nalaze haikui) sadrži pjesme nastale od 1968. (kada je petnaestogodišnjemu auktoru tiskana prva pjesma „Uzavreli krš“ u sarajevskim „Malim novinama“ broj 625, kolovoz 1968. g.) pa do kraja 2000. Osim tiskanih knjiga („Bez naslova“, Čakavski sabor, Split, 1976; „Krhotine pjesme“ , Logos, Split, 1995; „Molitva“, HKD Napredak, Sarajevo, 1999; i „Pod krošnjom stabla“, Laus, Split, 2000.) u ovaj svezak su uvrštene i sve pronađene pjesme objavljene u različitim publikacijama, kao i one što ih je auktor imao u rukopisu. „Stanja“ i „Pjesme bez redoslijeda“ (dvije mladenačke zbirke) nisu nikada tiskane kao knjige.
Sitnije stilske i jezične promjene, ili ispravljene tiskarske grješke, kao i poneku lektorsku ili uredničku intervenciju iz ranijih izdanja, popravio je sam auktor, stoga se pjesme u ovome obliku (u svatri sveska) trebaju smatrati konačnima.

 


IZBOR PJESAMA

 

 

 

DON QUIJOTE

 

Ali gospodine moj,
u ovo vrijeme!

U ovo vrijeme hladno,
u ovo vrijeme gladno,

u ovo vrijeme ludo,
u ovo vrijeme hudo,

u ovo vrijeme svemira,
u ovo vrijeme nemira,

u ovo vrijeme bura,
u ovo vrijeme što gura,

u ovo vrijeme trke,
u ovo vrijeme zbrke,

u ovo vrijeme smoga,
u ovo vrijeme bez Boga,

u ovo vrijeme smradno,
u ovo vrijeme gadno,

u ovo vrijeme vrelo,
u ovo vrijeme zrelo,

u ovo vrijeme sjajno,
u ovo vrijeme bajno,

u ovo vrijeme cura,
u ovo vrijeme kura,

u ovo vrijeme bogato,
u ovo vrijeme rogato,

u ovo vrijeme krvi,
u ovo vrijeme što mrvi,

u ovo vrijeme obilno,
u ovo vrijeme mobilno,


u ovo vrijeme
gospodine moj

 

u ovo vrijeme mračno,
u ovo vrijeme tlačno,

u ovo vrijeme vrlo,
u ovo vrijeme trulo,

u ovo vrijeme uresa,
u ovo vrijeme udesa,

u ovo vrijeme zlata,
u ovo vrijeme plakata,

u ovo vrijeme bez vjere,
u ovo vrijeme bez mjere,

u ovo vrijeme stresova,
u ovo vrijeme blesova,

u ovo vrijeme plodno,
u ovo vrijeme rodno,

u ovo vrijeme bez sjemena,
u ovo vrijeme bez vremena,

u ovo vrijeme lijepo,
u ovo vrijeme slijepo,

u ovo vrijeme ružno,
u ovo vrijeme nužno,

u ovo vrijeme hranjivo,
u ovo vrijeme sanjivo,

u ovo vrijeme moćno,
u ovo vrijeme sočno,

u ovo vrijeme
Sancho moj,
mi ono krenusmo u ime ljubavi.

                                      (1974.)

                                  Iz knjige "BEZ NASLOVA", 1976

 

 

 

B E S K R A J N I    B O Ž E . . .

 

Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čiji li to me glasovi dozivlju?
Kakav šapat,
kakva li pjesma bruji?
U kakvoj glazbi,
u kakovu milju se topim?
Pjesmo provrela,
izvore,
vodo studena zdenca?
Kojim stazama,
kakvoj noći me vodiš;
kolikom sjaju,
vatro plamtećega grma?
Kakovu danu,
pred kakvim zjalom ponora?
Zoro bezimena,
Riječi nikad ne izrečena.

                          (Iz zbirke "KRHOTINE PJESME", 1995.)

 

 

 

P R O M E T E J

 

Ni piće,
ni nektar
(mene stvora nezahvalna),
ni uvid u klupko vremenâ
ne zasiti me:

munju,
munju vatru živu
snesoh od nebesnika.

Plamen munje u bezdan me surva.

                                                    (Ista knjiga)

 

 

 

O L I M P S K I    O S M I J E H   V E D R I N E

 

Ne naginji se nad dubine Noći
što me još dugo i bolno rađa,
- ti brodaru sa mirnih obala,
ne istražuj joj ime
ni potomke iz Tame;

- ti putniče iz sunčanih predjela,
čela ovjenčana pramenjem vedrine.

Presahnut će pogled nad ždrijelom ponora,
nad rodnicom svjetla
što darova blagost danu.
Dah će se presjeći pred rodom čudovištâ,
izmiješati utroba
i poredak uma;
od ophodnje zvijeri prosrsit će trnci ...

Ne kucaj na vrata Istočna
ni na dveri podzemne,
ne uznemiruj tišinu grobova
- ti putniče iz svijetlih predjela,
osmijeha nadojena zarom neba -
tamo je bolest neprebolna
i prejak prizor za slabašnu dušu.

Evo,
ova radost
proklijala dolje iz korijena;
osmijeh vedrine
izmilio iz mračne šume Noći.

                                                  (ISTO)

 

 

A R I J A D N A

 

Ščepat će nas divlje zvijeri,
(vele grdna čudovišća)
probost će nas ljuta koplja,
osakatit gole sablje ...

Ljutice guje uz noge nam gmižu,
groznica vreba iz zasjede;
proždire nas hladna tama
- ispijajući osmijeh sa usana -
i ubit će crna memla
memla gore od ničega ...

O,
Arijadno,
zlatna pređo ljubavi.

                                    (ISTO)

 

 


         * * *

 

Ptico moja u šumama,
ptico pod prozorom,
zvijeri moja iz zabiti,
posestrimo planinkinjo,
planino zadojena krvlju iz mojih žila,
sestro moja u ljubavnu zagrljaju sjedinjena,
zmijo,
gujo moja pod kamenom,
brate moj:

evo se bliži vrijeme bratstva,
nestaju utvare pred svjetlošću dana
i radost je proklijala
u glazbi jutarnje pjesme.

                                          (ISTO)

 

 

 

K A D   S A N    P R E R A S T A   S N I V A Č A

 

Gospode,
u trenu kad san prerasta snivača:

i dim
i vino
i vatra

- u nepredskazivu času suočenja -

i prah
i blato
i zemlja

svijetla su potka skrovita sjaja

i mrak
i munja.

 

 

 

   * * *

Ljubavi,

Neizmjerna,
- koja me obdaruješ pjesmom -

Neizreciva
Punoćo,
čime da ti uzvratim.

 

 

 

 

     * * *

Snivamo skrovit san
(u ovoj kratkoj vječnosti
između noći i dana)
dok nas nevidljiva ruka
zasipa
u veliki žrvanj ljepote.

 

 

 

G L A S    S V J E T L O S T I

 

Proklijao izvor zore
(čujem mu glas).
vodopadom svjetla
izlila se rijeka jutra
(slušam joj šum)
:
na vrelu kožu kao da kaplje ulje,
u suha usta ulilo se mlijeko.

        (iz zbirke KRHOTINE PJESME, pjesme su nastale 1981, '82, '83.)

 

 

 

   * * *

Iz Dubine,
Praizvora,
iz svježega srca Vrela
u cvijet,
u osmijeh,
u slike zemne
Ljepota sama pretočena:
u lice,
u nebo,
u zanos ptica .

Neprimjereno predočena:
jutarnjim svjetlom,
zagrljajem .
Il' zvukom pjesme,
plavim sjajem .

Sišla u vrijeme,
otjelovljena.

                  ("MOLITVA", 1999.)

 

 

 

H L A D O V I N A

 

Hladovina iz dubinâ
(iz Svježine
iz dna mira)
Što narasta kao plima
(kao more)
posvudašnja Hladovina.

Hladovina koja grije
(koja grije kad je zima),
koja vida,
koja hladi,
liječi bolest vatruština.

Čuva oku
jasnost vida.

Nikad znano od kud' pada?
- Od krošnje kojeg stabla
(s korijenom u srcu Hlada)?

Hladovina od davnina.
Blagotvorna.
Posestrima.
Meka duši kao svila
posvemašnja Hladovina.

                         (ISTO)

 

 

 

P R O L J E Ć E

 

Dok prolaziš putovima zemlje
- stazama što šaroliko vijugaju -
zaustavi se,
pogledaj,
stani
.

Pogledaj
taj zanos kojim niče bilje,
dobrotu u koju uzrasta, dobrostivo,
u najboljemu suodnosu počelâ
(uzduha,
vode
i vatre)
jedinstveno nadvijenih nad proljetnom zemljom:
obujmljenom,
ugrijanom,
ovlaženom;
ojuženoj suncem
- s blagoslovom dažda -
umivenoj,
prozračenoj .

Poslušaj lahor kako šumori meko
- tražeći obraz za milovanje -
i vabi u nebo,
u modrinu,
u mladu proljetnu svjetlost.

Pogledaj!
Vidiš li taj zanos kojim raste bilje
(iz kamenja,
iz kore,
iz ustajalih voda)
veselo i tiho:
u nebo,
u pjesmu,
u svjetlost.

                       (ISTO)

 

 

 

 

KAD TAMA PRELAZI U SVJETLOST

 

U vremenu kad tama
prelazi u svjetlost
radost silazi na zemlju
i duša
(uzlebdjela od punoće)
zanosno s pticama pjeva.

                            7. 6. 1994.
     

 

                                             (ISTO)

 

MOLITVA ZA BOSNU

 

Gospode,
kad planine
(te ruke pružene Tebi)
budeš zaodijevao bjelinom,
zažmiri malo
i prospi snijeg dalje od Bosne.

Kad ledom okuješ zemlju
(krhku,
ranjivu,
lomnu.)
otvori na nebu prozor
i puhni u smjeru Bosne.

Ugrij svojim dahom
ono što još diše,
na nogama održi
sve što se k Tebi diže.

Svrni pogled
( - Pogledaj na Bosnu, Bože! - )
i daruj joj
b l a g u z i m u .
U srcu hladnoće
probudi t o p l i n u.

                  (Prosinac ratne l992.)

                                       (ISTO)

 

 

 

LICE, OSMIJEH

 

Kad ti se
iznenada
neobjašnjivom ljepotom
nasmiješi lice što ga gledaš prvi put

pomisliš li
- uzvraćajući mu, zbunjen -
da se to možda anđeo smiješi
Kristu
koji je (toga časa)
u tebi.

                 3. V. 2000.
                       ("POD KROŠNJOM STABLA", 2000.)

 

 

 

DOBROTA ŠTO SE BEZGRANIČNO PROŽIMA

 

Dobrota što se bezgranično prožima
:
od oka
do srca,
iz osmijeha
do lica
...
kapi Ti sa usana.

Kao mana.
Kao mana.

                   30 V. 2000

                                         (ISTO)

 

 

 

TRENUTAK, ČUDESAN BLIJESAK

 

Kako se čudesno,
o Bože,
pojavi taj trenutak
:
odjednom,
niotkuda
:
kao blijesak
u kojemu se sve zna,
sve zablista
sjajem zaodjenuto
:
sva prošlost,
sadašnjost
i budućnost
u tome trenu,
u kojemu kao da je vječnost sišla tu
i hoda zemljom
prosipljući radost.

Na Uzašašće, 1. VI. 2ooo.
                                       (ISTO)

 

 

 

 

TRAGOVI LJUBAVI MARIJINE
(SESTRE MARTINE I ELEAZAROVE)

 

Miris.
Miris,
kao i onda,
još uvijek ga osjećam
priljubljen k Tvojim nogama.

U nestrpljivoj žurbi razbijena posuda
davno se sasula u prah,
u mijeni vremenâ ishlapio je nard:
skupocjen,
miomirisan.

Srušili su se gradovi,
razoren kameni hram;
iščezla kraljevstva,
plemena nestala,
presušile mnoge od rijeka...

Ali, Isuse,
i sada zamiriše križ
- ponekad -
upravo na mjestu Tvojih stopala
što ih je pomazala
ljubav Marijina.

                            14. VI. 2000.

 

 

 

GALILEJSKE ŽENE

 

Zajedno s ribarima
iz cvjetnih prisojaka genezaretskih
- isto tako ostavljajući sve -
krenuše za Njim, za Rabbunijem,
i žene galilejske.

Marta,
Marija,
Ivana Kuzina;
Saloma,
Suzana,
Marija Magdalena...

"Kako je moćna Njegova riječ
i puna snage Božje!"
govorili su muškarci
uzdignutih glava.
(Skrivajući se poslije, plašljivi kao miševi.)

A žene?

One su vidjele nebo u Njegovim očima
kako se čisto zrcali
i sve nas obvija.

I more Ljubavi
u smiješku
vidljivu na okrajcima usana.

- Ta što nam još treba! - rekoše.

U srcima svojim su znale
da je to
sve.

Uzvraćajući ljubavlju,
slijediti Ga nisu prestale.

Do križa.

Do Uskrsnuća.

                                 14. VI. 2000.

                                      (ISTO)

 

 

 

 

HRVATSKA PISAN
(Ponavljanja iz povijesti ...
... hrvatske književnosti)

 

 

C a n t u s c r o a t i c u s

(a n t e m u r a l n o   p j e v n o)

 


r a f u t a    B a fc h i n a

&

v i k o v i t o     s u p r o t i v a

 

 

 

I.

Z A Z I V

 

Bože ljepote...
: (miri krvlju poštrapani)

Bože vedrine...
: (zdanje vjetrom izlokano)

Bože svjetlosti...
: (čavli u zid zabijeni)

Bože radosti...
: (žal i pečal mjesto glasa)

Bože, kakav jesi:
kakva li zvuka,
kakva će slika,
kakva li pjesma biti!?

 

 

II.

P R I P J E V

 

Z b o r p i s n i v a c :

(Anonim, Marul, Zoran, Šiško, Džore, Petar, Mavro, Marin,
Hanibal, Gjiv0, A.G., Silvij, A.B., Janko, Augustin ter ini: znani, manje znani i nepoznati)

 

Svit se konča na izhodu
jur podneva ne nahodi,
mi imimo žaju velu
svitla koje ne zahodi.

 

_______________________________________
* S v ě t: preuzimam tumačenje prema kojemu riječ ima dvostruko značenje: svit (svijet) i svit (svitlost, svjetlost - kratkosilazni naglasak). Ovdje je rabljena u potonjemu.

 

 

 

III.

P O N A V L J A N A  P I S A N

(MARINA KRUNA)

 

Z b o r    d i v i c:

 

Popuhnul je hladni vetrić
hladni vetrić sa Levanta...

 

M a r i c a    d i v o j k a:

Hladni vetrić sa Levanta...

Z b o r    d i v i c:

 

i odnesal Mari krunu.

M a r i c a    d i v o j k a:

Ki bi meni krunu našal,
ki bi...
ki...?
Njegova bin...

(prekida je glas iz daljine)

 

 

 

IV.

P I S A N   I Z    D A L J I N E

 

N e v i d l j i v i z b o r o v o đ a:

 

Antemurale nepristano,
vikovito suprotiva
- plavca s mora puntarskoga
:
tek u nebo
brez pogodka.

 

P i s n i v a c:

 

Vitar uji ponad mirâ
- prah i blato -
kosti u zid zaziđane...
spušta se tišina bilja.

 

 

V.

N O Ć N A P I S A N

 

S k u p s t a r a c a:

(B a f c h i n u    u i d e c h i = ...
P o i a f c e      c u i l e c h i = ...)

 

Pomori nas crna pečal,
vrime kolo uokoli;
izgrinjat će cilo žitje,
u ponor nas survat doli.

 

 

 

VI.

MOLITVENA PJESMA POKOLEBANIH

 

Membra, membra razuđena
usud ča jin navik udi,
tilo svudir razbacano
dok pahaju vitri hudi.

 

Z b o r    ž e n a:

Ozirise!
Dionise!
(utihnu)

Srce moli uho gluho,
ma zornice još ne vidi.
Bože, ki si priko noći,
tmicu našu razuvidi!

 

 

 

VII.

J O Š N O Ć N I J A  P I S A N

 

P a s t i r:

 

Euo uuci gluti
Ne dadu od dahnuti

F gore i planine
Pochlaoe xiuine

I dicice mnootuo
Pouedooe u robotuo

Tuogi peharnici
Darxe u uzi i tamnici

A u templi tuogih
Yasla ou chogny gnih...

 

S k u p    s t a r a c a :

 

Kolo krugom uokoli
i ki jednon prid zid staje
prez pristanka hoteć gori
nu uziđan on ostaje.

 

 

 

VIII.

P O N O V N I P J E V

 

Z b o r p i s n i v a c:
(Sve veći i veći bivajući.)

 

Svit se konča na izhodu
jur podneva ne nahodi,
mi imimo žaju velu
svitla koje ne zahodi.

 

G l a s o v i   k a o   j e k a:

(Daleki, pa bliži, pa opet dalji, ali stalno razgovijetni.
Umnoženi.)

...
mi imimo žaju velu
svitla koje ne zahodi

(Gube se kao koralni napjev.)

svitla koje ne zahodi

                                (1982.)

                     (Objavljeno u knjizi "Krhotine pjesme")

 

 

 

 

ONA LIPOST

 

Bože, kî si priko svega,
s vrhu slika sega svita,
Ona Lipost priko stega
- višnja, stalna, uzorita -
ča me tlači poput tega
i mlikon me mäne pita
brezvrimena, stanovita,
Ona Lipost.

Ona Lipost,
Ona Lipost
ku um nigda ni dosega,
ogrnuta sva u svitlost,
njon prožeta,
prozračena,
kojon misal uvik vrvi,
ča me travi,
ča me mrvi -
Ona Lipost.

Kad i vrime svrhi priđe,
tvar nestalna svon skončanju,
rič nejaka dok Te slavi,
smirno molju Tvoju milost:
daj neka me navik trávi
Ona Lipost.

Ona Lipost
Tvâ,
skrovita,
neprolazna,
vikovita,
odivena u bilinu,
u tu svitlost;
smrtnin okon neviđena,
sva iz snova
(sva snovita)
Ona Lipost.

                   Ožujak, 2001.

                       *(Zadnja pjesma koju je auktor napisao.